This is a long-term endeavor — it’s been going on for almost three decades. And the world has changed incredibly over these thirty years.

Three decades ago, we rarely used personal computers, and the internet was just beginning to emerge. What worries me is whether the things we thought about and wrote back then can be translated into the present moment — into what we now call social media, into new forms of expression. And I think my generation probably can’t do that anymore.

That’s why I would be truly glad if young people — all young people — took over this idea, this endeavor, transformed it, adapted it, but still expressed themselves through the foundations on which we built this project: respect for diversity, respect for the variety that exists in how people think, live, and envision the future.

So that is my greatest wish — for young people to come and carry this forward.

I believe this project is important for several reasons. One is that, over the thirty years it has lasted, those of us who have worked on it have grown closer and created a kind of micro-community of historians from the region, which functions very well — not just professionally, but we have, of course, become friends over that time. And for me personally, that would be the most important part of the project.

But yes, the project is also important because of the impact it has had through its results. I think we’ve managed to connect many history teachers from across the region, and that these teachers now look at history differently. They’ve become aware of the need for comparison — not just interpreting their own national history, but comparing it with the histories of neighboring countries, in order to see which experiences are shared and which are different.

And finally, I believe — I hope — that this has had an impact on the students who are taught by these teachers. That might be a bit difficult to measure, but I truly hope this project has, in that way too, left a significant mark in all the countries involved.

This project, launched three decades ago, is just as necessary today as it was back then, because some things in our societies in Southeast Europe — and elsewhere in the world — have not changed. One of those things is that history education is still conducted according to an ethnocentric, nationalist principle. In other words, history teaching is often misused to present one’s own nation as wonderful, admirable, exceptional — always a victim, never an aggressor — while portraying all those around us as something less.

What is unique about this kind of multiperspective approach to history is that it gives us the opportunity to learn what others think about us. And others often have a much more realistic view of us than we have of ourselves.

We were historians, we loved history, and we wanted societies to change for the better. We believed that history could be a means to change the world — and that’s what we wanted: to change the world. Even today, what is it, 30 years later? Even today, we believe this is a noble cause worth fighting for.

Unfortunately, since then… and based on the conclusions we reached back then, it seems that not much has changed. There are still problems in schools — with textbooks, with the way history is taught, with the discourse around history, which remains highly nationalistic. But above all, the fact that children don’t love history.

So, we must be doing something wrong. Maybe it’s time for all of us to join forces and change that.

We concluded the textbook with the period after the Cold War up until 2008, which means it covers the most sensitive topic of all the textbooks we’ve created — because the processes are not yet complete, because we still don’t know what will happen with the borders, because some wish for those borders to change. That they won’t remain as they are now. Because we don’t have enough sources, and because the traces are still very personal and sensitive.

And here, we must seek some kind of balance — a balance in open classroom discussion, but also a balance with politics, especially because new countries, young states, were formed during the very process of making these textbooks. These countries look at history from today’s perspective. And it’s always difficult to explain to them what the actual historical context is.

And I think this will be one of the biggest challenges, especially as we shift to modern, visual methods — one of the biggest problems we will have to face.

Naše analize pokazuju da se poslednjih godina  stanje u obrazovanju u oblasti istorije pogoršava i to pre svega u Hrvatskoj i Srbiji koje stalno pratimo, pa samim tim i u Bosni i Hercegovini i da od nekih dobrih momenta ranih 2000-ih sada krećemo u sve lošiju fazu, sve više nacionalizma, sve manje potrebe da se nađu novi metodi, didaktički da se to sve približi deci na neke nove načine i zato sam sigurna da će ovaj projekat ostati zaista avangardan i ostati možda neka vrsta uzora ili ideala koji će se, ko zna kada, pokušati da se dosegne iz početka. Jer ideja da se može u istoriji raspravljati, da je ona polje diskusije, a ne zadata dogmatska istina, je nešto što je još uvek jako daleko ne samo od naše nastave istorije, nego bojim se i od naših društava. Naša društva veruju u istoriju, ona je neka vrsta civilne religije, koriste je svi od taksista do lekara i to je izuzetno opasno za samu nauku. Ja se nadam da smo ovim knjigama i ovim projektom i postavili standard o istoriji kao o večnoj debati.

Evo kao jedan od veterana Joint History Project-a, ja bih se zapravo prisetila naših kolega koji su s nama počeli da rade na projektu ili bili na prvim radionicama koji više nisu s nama. Evo, pa ovde bih se prisetila našeg kolege pokojnog Srđana Rajkovića koji je bio dobri duh prvih radionica na projektu i bio onaj koji je uvek bio zadužen za neke anegdote i šale i tu bih se mogla prisetiti jedne od njih. Radilo se o radionici u Istanbulu, ako se dobro sećam, to je bilo 2000. ili 2001. godine, kad je u pauzi između dve sesije kolega Rajković počeo spontano da crta po panou konture likova, dečije likove sa tipičnim stereotipnim obeležjima nacionalnih kostima. Ta je sličica čak i negde sačuvana iskorišćena u jednoj od knjiga ili u nekim materijalima Joint History Projecta. Danas nam služi kao sećanje na kolegu koji već dosta dugo nije s nama.

Kada pogledamo današnji svet, vidimo porast ksenofobične retorike. Zbog međunarodnih migracija raste strah među ljudima, podižu se zidovi – i stvarni i simbolični – gotovo svuda u svetu. Nažalost, raste i broj esencijalističkih narativa, onih koji svode identitet na nepromenljivu suštinu.

U takvom okruženju, višestruke perspektive koje nude knjige nastale u okviru projekta zajedničke istorije postaju još važnije. Jer živimo u veoma kompleksnom svetu. Problemi su složeni. Nije ih moguće sagledati iz jednog ugla. Iz jedne perspektive nije moguće izgraditi demokratski i pluralistički svet. Zato su naučni pristup, metodologija i multiperspektivnost u knjigama nastalim kroz projekat zajedničke istorije postali još značajniji.

Svi zajedno moramo da promišljamo o ovome iz takve perspektive.

Mislim da je ovaj projekat baš bitan zato što se u svojoj srži uhvatio u koštac sa problemima koji se vuku u našim društvima, na našim prostorima, na prostoru čitave jugoistočne Evrope od srednjeg veka praktično do sada. Mi smo menjali sisteme, mi smo menjali ideologije, ali je ono što je ostajalo jeste patrijarhalni sistem koji kroz ovaj projekat i kroz ove udžbenike želimo na neki način razmontirati, i ono s čime se želimo uhvatiti u koštac je zapravo taj militaristički sistem koji je duboko usađen u korene naše, i koji treba dovesti barem u pitanje, jer na ovaj način društvo ne može dalje, kroz svakodnevno zastupljeno nasilje. Mislim da to moramo i da na takav način moramo pomoći mlađim generacijama da nekako dođu do izražaja i da krenu u neku bolju, svetliju budućnost.

Bilo bi jako važno da ove knjige postanu deo obrazovnog sistema u svim zemljama Balkana. Ti obrazovni sistemi su uglavnom prilično rigidni i bilo bi jako dobro ukoliko bi ta reforma obrazovanja obuhvatila kompletan region, mislim da bi bilo mnogo efektnije, jer o ratovima 90-ih, na primer se jako malo zna i potpuno su različiti sadržaji u udžbenicima u svim zemljama Zapadnog Balkana. Bilo bi jako važno da ih upotrebljava što više nastavnika, ali i učenika i studenta, jer mi, nažalost i poslije 30 godina se nismo pomerili na Zapadnom Balkanu i ne samo da se nismo pomerili, nego nacionalizam nam je u porastu, ako je ikad i stao. Nakon ratova 90-ih svedoci smo pokušaja takozvanog nenaučnog istorijskog revizionizma, da ne govorimo o primerima brojnim klerikalizacije širom regiona. Dakle, ovako jedno štivo i ovakav jedan pristup istoriji i nastavi istorije bi bio lekovit za naša društva.

Projekat zajedničkih knjiga istorije je po meni jedan od zaista najvažnijih projekata koje smo imali u regionu. I jako mi je drago što imamo privilegiju da sada i mi budemo deo tog projekta. Ova faza se zove „Istorija za budućnost“ i mislim da je to ključno jer smo dovoljno dugo bili žrtve toksičnih i jednostavno neistinitih narativa o prošlosti, i razumevanje one druge strane će olakšati ne samo sadašnjost, nego pre svega budućnost i krajnje je vreme da konačno tako shvatimo istoriju.

Zašto je Projekat zajedničkih istorijskih čitanki važan danas? Pre svega, zato što od vremena kada je započet pa do danas, sukobi i osvete između balkanskih država na neki način nisu rešeni, oni i dalje postoje, čak i u uspavanom obliku, dok su se pojavile i nove tenzije. Drugi razlog je zato što, prema panevropskom istraživanju koje je sproveo Savet Evrope, nastavne programe i školske udžbenike istorije, posebno na Balkanu, i dalje karakteriše etnocentričnost i evropocentričnost. Zbog toga materijal i metodologija koju nudi Projekat zajedničkih istorijskih čitanki ostaju dragoceni i važni. Treći razlog je zato što u digitalnom dobu u kojem živimo, dobu ispunjenom, kako u javnom digitalnom prostoru tako i van njega, lažnim vestima, iskrivljavanjem istorije i teorijama zavere, nastavnici osećaju preopterećenost. Zato im Projekat zajedničkih istorijskih čitanki nudi naučnu i pedagošku podršku, ali što je najvažnije, pruža im psihološku podršku da nastave svoj dobar rad.

Zašto mislim da je ovaj projekat važan? Pa zato što svima koja nam je poznata istorija jugoistočne Evrope, svesni smo da je stalno nekakav izvor sukoba između različitih nacija. A istorija je tu gotovo kao nekakvo oružje u takvim sukobima. To je zato što istoričari govore iz perspektive sopstvenih nacija. Zbog toga mislim da je ova važna saradnja između istoričara koji dolaze iz različitih zemalja, i ne samo to, nego da pokušaju osmisliti neke nove, drugačije pristupe koje će pokazati neke veze, neka zajednička iskustva, pokušati nadilaziti taj konfliktni potencijal istorije. I naravno koji će pokušati uključiti ovo naše iskustvo jugoistočne Evrope u neke šire globalne okvire. Mislim da je to danas jedna od aktuelnih tema, odnos nacionalno i globalno, takozvani suverenizam, takozvani globalizam. Zbog toga mislim da ovaj projekt dolazi u pravom trenutku.

Dozvolite mi da kažem nekoliko reči o našem projektu – o tome po čemu je poseban, zašto ima tako dugu istoriju i zašto niko od nas ne želi da prekine njegov razvoj, već naprotiv, svi želimo da se on nastavi.

Naravno, postoje brojne slične inicijative – kako na evropskom nivou, tako i u okviru regiona. Ali naš projekat je od samog početka sledio jasnu strategiju koja se pokazala uspešnom. Uspešnom zato što njegova osnovna svrha nikada nije bila da izaziva konfrontacije, da se sukobljava ili negira postojeće nacionalne narative i istorijske priče. A ti narativi su, bez sumnje, deo same strukture nacije kao vodeće kategorije u svetu, u Evropi i, naravno, u Bugarskoj.

Naš glavni cilj je oduvek bio drugačiji.

Zato smo i odlučili da naše materijale nazovemo ‘dodatni obrazovni materijali’. Naša strategija je bila da dopunjujemo, da menjamo perspektivu, da otkrivamo one situacije, istorijske periode, ličnosti i izvore koji predstavljaju gledišta ili stvarnosti koje nedostaju u glavnom narativu. One elemente koji nisu posebno zastupljeni, koji su često marginalizovani ili jednostavno zaboravljeni u postojećim obrazovnim sistemima i u dominantnim tumačenjima istorije.

Naš cilj je da prikažemo region onakvim kakav jeste – raznolik, kako u prošlosti, tako i danas.