Jedan projekt okuplja znanstvenike iz jugoistočne Europe koji su izradili zajedničke nastavne materijale koristeći izvore iz različitih perspektiva. “Joint History Workbooks Project” (Projekt zajedničkih povijesnih čitanki) realizirao je 6 svezaka za srednje škole u regiji, suprotstavljajući oprečne verzije istih događaja.

«Pokušajte se sjetiti svojih udžbenika povijesti iz škole, kada ste bili mladi. Kako su u njima bili opisani susjedni narodi i neprijatelji vaše zemlje? Je li vaša nacija uvijek bila najbolja?». Ova pitanja upućena su publici sastavljenoj od ljudi različitog podrijetla, okupljenim u jednoj balkanskoj prijestolnici.

«Mnogi znanstvenici analizirali su razloge međuetničkog nasilja i ulogu koju je teška sjena povijesti igrala u ratovima. Školski udžbenici identificirani su kao jedan od potencijalnih uzroka netolerancije među narodima», objašnjava Christina Koulouri, profesorica moderne i suvremene povijesti i rektorica Sveučilišta Panteion u Ateni. Upravo ona koordinira izniman tim stručnjaka koji predstavljaju sve zemlje balkanske regije – oko stotinu akademika i profesora povijesti koji su u posljednjih trideset godina uspjeli ostvariti gotovo nemoguć podvig: zajedno napisati zajedničku povijest jugoistočne Europe, od Slovenije do Cipra, počevši to raditi dok su se odjeci jugoslavenskih ratova još uvijek jasno čuli.

Inicijativa se zove “Joint History Workbooks Project” (JHP) i do sada je proizvela šest dragocjenih svezaka, spremnih za upotrebu u srednjim školama u regiji. Oni pokrivaju dugo povijesno razdoblje, od Osmanskog Carstva do 2008. godine, i nisu klasični udžbenici, već selekcija izvora: svjedočanstava, fotografija, službenih dokumenata, novinskih članaka, pa čak i stripova iz cijelog Balkana. Autentični materijali nude višestruke točke gledišta na iste događaje kako bi potaknuli pitanja, vježbali kritičko razmišljanje i pomogli u razumijevanju da je prošlost kompleksna te da je različita društva mogu pamtiti na različite načine.

«Ovo nije samo izdavački proizvod, već primjer suradnje između stručnjaka iz nacija koje se smatraju rivalima i neprijateljima», objašnjava profesorica Koulouri za list Avvenire. «Kao generacija koja je preživjela te ratove, uspjeli smo prevladati gorka sjećanja govoreći jezikom povijesne discipline. Samo istraživanje visoke kvalitete može poslužiti kao štit za zaštitu društva od stvaranja stereotipa o drugome i od razvoja slijepog nacionalizma».

Razvoj i priznanja

Projekt je pokrenut krajem devedesetih od strane “Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi” (CDRSEE) iz Soluna. Nakon zastoja zbog nedostatka sredstava 2019. godine, projekt je ponovno pokrenut 2023. godine zahvaljujući potpori njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i Europskog fonda za Balkan sa sjedištem u Beogradu. Projekt je u ožujku, u Albaniji, dobio nagradu “Cespic” Europskog centra za znanost o miru, integraciju i suradnju, koju dodjeljuje Zaklada “Nostra Signora del Buon Consiglio” iz Tirane u suradnji s opservatorijem Balkani Caucaso Transeuropa. Tisuće nastavnika diljem regije primilo je knjige besplatno, a one su dostupne i na internetu u PDF formatu. Primarni cilj ostaje uvođenje ovih svezaka u učionice.

Metodologija: Suočavanje s traumom

«Povijesno razdoblje 90-ih bilo je ono o kojem se najviše raspravljalo, ne samo zato što je to bilo traumatično, kontroverzno i osjetljivo desetljeće, već i zato što su sjećanja kod samih nastavnika još uvijek živa», nastavlja Christina Koulouri. «Na primjer, uključili smo poglavlje o opsadi Sarajeva, koju su ljudi osobno preživjeli. Kako to predavati u razredu?».

U istom svesku nalazi se i odlomak o bitki za Vukovar, koji je bio pod opsadom osamdeset sedam dana 1991. godine. Predstavljena su dva novinska članka: jedan iz srpske perspektive, iz beogradskog lista Politika, pod naslovom “Vukovar konačno slobodan”. Drugi je iz hrvatske perspektive, pod naslovom “Tko manipulira tragedijom Vukovara”, objavljen u zagrebačkom Vjesniku. Nakon što pročitaju oba, učenici ih trebaju usporediti i identificirati koji su podaci identični, a koji proturječni, te koji bi razlozi mogli objasniti razlike u broju žrtava Jugoslavenske narodne armije (JNA) u srpskim i hrvatskim izvorima.

U drugom dijelu čitanke predlaže se rad s fotografijama.

• Prva snimka prikazuje kolonu izbjeglica koje napuštaju upravo Vukovar.

• Druga fotografija prikazuje srpsko stanovništvo koje napušta Hrvatsku nakon operacije “Oluja”.

• Treća slika ovjekovječuje kosovske izbjeglice protjerane u bivšu jugoslavensku republiku Makedoniju. Dodan je i članak o poteškoćama rumunjskih vlasti na granici sa Srbijom zbog brojnih zahtjeva za azil Srba nakon intenziviranja NATO-ova bombardiranja. «Što znači biti ratni izbjeglica?», pitanje je koje se postavlja razredu na kraju ove aktivnosti.

«Ranije ništa slično nije postojalo», nastavlja Koulouri. «Riječ je o izvornom materijalu prevedenom s devet jezika. Dakle, učenik u Srbiji ili Hrvatskoj može konzultirati dokument koji dolazi iz Grčke, Albanije ili s Cipra».

Promjena pristupa

Na pitanje postoje li slična iskustva u svijetu, Koulouri odgovara: «Postojala je inicijativa između Francuske i Njemačke 60-ih godina. Ali to su bile samo dvije zemlje i dva paralelna narativa, što mi ne želimo. Bio je i pokušaj između Izraelaca i Palestinaca, bez uspjeha».

Za korištenje tekstova organiziraju se radionice za nastavnike. Događa se da se pri prvom kontaktu s kolegama iz drugih zemalja pojave predrasude. «Početna reakcija je iznenađenje. Fizička interakcija među njima nam je važna, sklapaju se prijateljstva. Uz druženje se stvara zajednica. Postoje oni koji nikada neće promijeniti mišljenje, ali često svjedočimo promjeni stavova i mentaliteta», zaključuje profesorica.

Govoreći na ceremoniji dodjele nagrade “Cespic” u Tirani, njezina kolegica i direktorica projekta Zvezdana Kovač govorila je i o «psihološkoj dimenziji» inicijative.

«Mnogi mladi na Zapadnom Balkanu, čak i oni rođeni nakon ratova, uključujući i moju kćer, nose naslijeđe neriješenih trauma. Razumijevanje načina na koji povijesni narativi oblikuju identitete, emocije i percepcije ključno je za mirniju budućnost. Mir se ne može očuvati bez obrazovanja. Samo obrazovani pojedinci otvorenog uma, spremni postavljati pitanja, slušati različite točke gledišta i kritički promišljati o prošlosti, mogu postati jamci mira».

Upravo su to muškarci i žene koji su danas prijeko potrebni. «Naš cilj je jednostavan, ali ambiciozan», zaključuje direktorica Kovač. «Pomozite mladima da shvate da se povijest ne smije koristiti kao oružje, već kao alat za empatiju. Mir zahtijeva hrabrost i maštu. Zahtijeva društva spremna iskreno pogledati u vlastitu prošlost i prihvatiti njezinu složenost. I naučiti nove generacije da suživot nije slabost. To je snaga».

Preuzeto sa Avvenire.