Jedan projekat okuplja naučnike iz jugoistočne Evrope koji su izradili zajedničke nastavne materijale koristeći izvore iz različitih perspektiva. “Joint History Workbooks Project” (Projekat zajedničkih istorijskih čitanki) realizovao je 6 tomova za srednje škole u regionu, suprotstavljajući oprečne verzije istih događaja.

«Pokušajte da se sjetite svojih udžbenika istorije iz škole, kada ste bili mladi. Kako su u njima bili opisani susjedni narodi i neprijatelji vaše zemlje? Da li je vaša nacija uvijek bila najbolja?». Ova pitanja upućena su publici sastavljenoj od ljudi različitog porijekla, okupljenim u jednoj balkanskoj prijestonici.

«Mnogi naučnici su analizirali razloge međuetničkog nasilja i ulogu koju je teška sjenka istorije igrala u ratovima. Školski udžbenici su identifikovani kao jedan od potencijalnih uzroka netolerancije među narodima», objašnjava Christina Koulouri, profesorka moderne i savremene istorije i rektorka Univerziteta Panteion u Atini. Upravo ona koordinira izuzetan tim stručnjaka koji predstavljaju sve zemlje balkanskog regiona – oko stotinu akademika i profesora istorije koji su u posljednjih trideset godina uspjeli da ostvare gotovo nemoguć podvig: da zajedno napišu zajedničku istoriju jugoistočne Evrope, od Slovenije do Kipra, počevši to da rade dok su se odjeci jugoslovenskih ratova još uvijek jasno čuli.

Inicijativa se zove “Joint History Workbooks Project” (JHP) i do sada je proizvela šest dragocjenih tomova, spremnih za upotrebu u srednjim školama u regionu. Oni pokrivaju dug istorijski period, od Osmanskog carstva do 2008. godine, i nijesu klasični udžbenici, već selekcija izvora: svjedočanstava, fotografija, zvaničnih dokumenata, novinskih članaka, pa čak i stripova iz cijelog Balkana. Autentični materijali nude višestruke tačke gledišta na iste događaje kako bi podstakli pitanja, vježbali kritičko mišljenje i pomogli u razumijevanju da je prošlost kompleksna, te da je različita društva mogu pamtiti na različite načine.

«Ovo nije samo izdavački proizvod, već primjer saradnje između stručnjaka iz nacija koje se smatraju rivalima i neprijateljima», objašnjava profesorka Koulouri za list Avvenire. «Kao generacija koja je preživjela te ratove, uspjeli smo da prevaziđemo gorka sjećanja govoreći jezikom istorijske discipline. Samo istraživanje visokog kvaliteta može poslužiti kao štit za zaštitu društva od stvaranja stereotipa o drugome i od razvoja slijepog nacionalizma».

Razvoj i priznanja

Projekat je pokrenut krajem devedesetih od strane “Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi” (CDRSEE) iz Soluna. Nakon zastoja zbog nedostatka sredstava 2019. godine, projekat je ponovo pokrenut 2023. godine zahvaljujući podršci njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i Evropskog fonda za Balkan sa sjedištem u Beogradu. Projekat je u martu, u Albaniji, dobio nagradu “Cespic” Evropskog centra za nauku o miru, integraciju i saradnju, koju dodjeljuje Fondacija “Nostra Signora del Buon Consiglio” iz Tirane u saradnji sa opservatorijom Balkani Caucaso Transeuropa. Hiljade nastavnika širom regiona dobilo je knjige besplatno, a one su dostupne i na internetu u PDF formatu. Primarni cilj ostaje uvođenje ovih tomova u učionice.

Metodologija: Suočavanje sa traumom

«Istorijski period 90-ih bio je onaj o kojem se najviše diskutovalo, ne samo zato što je to bila traumatična, kontroverzna i osjetljiva decenija, već i zato što su sjećanja kod samih nastavnika još uvijek živa», nastavlja Christina Koulouri. «Na primjer, uključili smo poglavlje o opsadi Sarajeva, koju su ljudi lično preživjeli. Kako to predavati u razredu?».

U istom tomu nalazi se i pasus o bici za Vukovar, koji je bio pod opsadom osamdeset sedam dana 1991. godine. Predstavljena su dva novinska članka: jedan iz srpske perspektive, iz beogradskog lista Politika, pod naslovom “Vukovar konačno slobodan”, a drugi iz hrvatske perspektive, pod naslovom “Tko manipulira tragedijom Vukovara”, objavljen u zagrebačkom Vjesniku. Nakon što pročitaju oba, učenici treba da ih uporede i identifikuju koji su podaci identični, a koji se protivrječe, kao i koji bi razlozi mogli objasniti razlike u broju žrtava Jugoslovenske narodne armije (JNA) u srpskim i hrvatskim izvorima.

U drugom dijelu čitanke predlaže se rad sa fotografijama.

• Prvi snimak prikazuje kolonu izbjeglica koje napuštaju upravo Vukovar.

• Druga fotografija prikazuje srpsko stanovništvo koje napušta Hrvatsku nakon operacije “Oluja”.

• Treća slika ovjekovječuje kosovske izbjeglice protjerane u bivšu jugoslovensku republiku Makedoniju. Dodat je i članak o poteškoćama rumunskih vlasti na granici sa Srbijom zbog brojnih zahtjeva za azil Srba nakon intenziviranja NATO bombardovanja. «Šta znači biti ratna izbjeglica?», pitanje je koje se postavlja razredu na kraju ove aktivnosti.

«Ranije ništa slično nije postojalo», nastavlja Koulouri. «Riječ je o originalnom materijalu prevedenom sa devet jezika. Dakle, učenik u Srbiji ili Hrvatskoj može konsultovati dokument koji dolazi iz Grčke, Albanije ili sa Kipra».

Promjena pristupa

Na pitanje da li postoje slična iskustva u svijetu, Koulouri odgovara: «Postojala je inicijativa između Francuske i Njemačke 60-ih godina. Ali to su bile samo dvije zemlje i dva paralelna narativa, što mi ne želimo. Bio je i pokušaj između Izraelaca i Palestinaca, bez uspjeha».

Za korišćenje tekstova organizuju se radionice za nastavnike. Dešava se da se pri prvom kontaktu sa kolegama iz drugih zemalja pojave predrasude. «Početna reakcija je iznenađenje. Fizička interakcija među njima nam je važna, sklapaju se prijateljstva. Uz druženje se stvara zajednica. Postoje oni koji nikada neće promijeniti mišljenje, ali često prisustvujemo promjeni stavova i mentaliteta», zaključuje profesorka.

Govoreći na ceremoniji dodjele nagrade “Cespic” u Tirani, njena koleginica i direktorka projekta Zvezdana Kovač govorila je i o «psihološkoj dimenziji» inicijative.

«Mnogi mladi na Zapadnom Balkanu, čak i oni rođeni nakon ratova, uključujući i moju kćerku, nose naslijeđe neriješenih trauma. Razumijevanje načina na koji istorijski narativi oblikuju identitete, emocije i percepcije je ključno za mirniju budućnost. Mir se ne može očuvati bez obrazovanja. Samo obrazovani pojedinci otvorenog uma, spremni da postavljaju pitanja, slušaju različite tačke gledišta i kritički promišljaju o prošlosti, mogu postati garanti mira».

Upravo su to muškarci i žene koji su danas preko potrebni. «Naš cilj je jednostavan, ali ambiciozan», zaključuje direktorka Kovač. «Da pomognemo mladima da shvate da istorija ne smije da se koristi kao oružje, već kao alat za empatiju. Mir zahtijeva hrabrost i maštu. Zahtijeva društva spremna da iskreno pogledaju u sopstvenu prošlost i prihvate njenu složenost. I da nauče nove generacije da suživot nije slabost. To je snaga».

Preuzeto sa Avvenire.