Joint History Project ovom nagradom proslavlja više od dvadeset godina aktivnosti. Da li nas možete podsjetiti kako je sve počelo i koji je bio prvobitni cilj projekta?

Sve je počelo prije tačno 28 godina. Krajem devedesetih, u vrijeme kada ratovi na prostoru bivše Jugoslavije još nijesu bili u potpunosti završeni, a region se tek suočavao sa posljedicama nasilja, razaranja i dubokih društvenih podjela, okupila se grupa intelektualaca i biznismena iz Grčke i drugih evropskih zemalja.

U tom periodu postajalo je sve jasnije da sukobi nijesu nastali preko noći. Bili su rezultat dugotrajnog procesa u kojem su nacionalistički narativi, često podržavani kroz obrazovne sisteme i javni diskurs, oblikovali način na koji su generacije mladih razumijevale sopstvenu istoriju i odnose sa susjedima. Ako je region želio istinsko pomirenje i demokratski razvoj, bilo je jasno da promjena mora početi u učionicama.

Demokratska društva ne mogu se graditi na jednostranim interpretacijama prošlosti, već na sposobnosti da se istorija sagleda iz više uglova. Iz tog uvjerenja nastao je Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE), organizacija čiji je jedan od ključnih ciljeva bio upravo unapređenje načina na koji se istorija uči i razumije u regionu.

Jedan od prvih koraka bilo je sveobuhvatno istraživanje o tome kako se istorija predaje u zemljama jugoistočne Evrope. Rezultati su, u velikoj mjeri, bili slični. Nastava istorije u većini zemalja bila je izraženo etnocentrična, sa snažno pristrasnim i nekritičkim odnosom prema vlastitoj ulozi u istorijskim događajima. Dominirali su narativi koji su sopstvenu zajednicu predstavljali isključivo kao žrtvu, dok se odgovornost gotovo uvijek tražila u drugima. Rijetko je bilo prostora za kritičko preispitivanje, za analizu različitih izvora i za iskreno sagledavanje složenosti istorijskih procesa.

Ali autori tog istraživanja nijesu željeli da se zaustave samo na dijagnozi problema. Poruka je bila jasna: ako znamo kako stvari stoje, dužni smo da pokušamo da ih promijenimo. Upravo iz te ideje rodila se inicijativa za stvaranje Zajedničkih istorijskih čitanki – zbirke obrazovnih materijala koji bi učenicima i nastavnicima ponudili drugačiji pristup istoriji. Umjesto jedne, nacionalno obojene priče, čitanke su nastojale da predstave istorijske događaje kroz više perspektiva, koristeći različite izvore, dokumente i interpretacije.

Ideja je bila jednostavna, ali u tom kontekstu i izuzetno hrabra: da istorija prestane biti instrument podjela i postane prostor učenja, razumijevanja i dijaloga.

Joint History Project predstavlja najveći projekat civilnog društva u regionu i okupio je preko sto stručnjaka iz trinaest zemalja. Međutim, stručnjaci porijeklom iz raznih zemalja često imaju različita akademska i profesionalna iskustva. Kako je tekla saradnja, imajući u vidu ove razlike?

Najprije je formiran tim istoričara-urednika iz svake zemlje regiona, dok je za koordinatorku cijelog procesa imenovana profesorka Christina Koulouri, ugledna grčka istoričarka. Tim je biran prije svega prema stručnosti, akademskom kredibilitetu i ličnom integritetu. To je bio ključni kriterijum, jer je bilo važno da u projektu učestvuju ljudi koji prije svega predstavljaju svoju profesiju i naučni pristup istoriji, a ne političke ili nacionalne narative zemalja iz kojih dolaze. Svi učesnici su bili svjesni da, ukoliko nešto treba braniti, onda je to prije svega integritet istorijske nauke.

Naravno, razlike u pogledima su postojale – i to je bilo očekivano. Međutim, cilj projekta nikada nije bio da se dođe do jedne „konačne“ verzije istorije. Naprotiv, ideja je bila da se pokaže da istorijski događaji mogu biti interpretirani na različite načine. Zato su, tamo gdje nije bilo moguće u potpunosti usaglasiti stavove, u čitankama predstavljeni različiti istorijski izvori koji osvjetljavaju isti događaj iz više uglova.

Važno je naglasiti da je svaki izvor koji je objavljen u čitankama morao biti prihvaćen konsenzusom svih urednika. To je zahtijevalo mnogo razgovora, argumentacije i međusobnog uvažavanja.

Istoričari-urednici su, pored toga, imali i svoje timove saradnika u matičnim zemljama. Među njima su bili univerzitetski profesori, istraživači, ali i nastavnici istorije iz škola. Upravo ta kombinacija različitih akademskih i profesionalnih iskustava dala je projektu posebnu vrijednost, omogućujući da čitanke budu istovremeno naučno utemeljene, ali i pedagoški prilagođene, sa ciljem da učenicima ponude prostor za kritičko razmišljanje i razumijevanje prošlosti iz više perspektiva.

Multiperspektivnost je glavni pristup ovog projekta, koji se po tome djelomično razlikuje od ranijih pokušaja pisanja zajedničkih transnacionalnih udžbenika u konfliktnim područjima. Vaše knjige upoređuju izvore vezane za iste događaje, zatim uz pomoć pitanja ohrabrujete debatu. Kako ovaj pristup konkretno funkcioniše u nastavi? Nesumnjivo zahtijeva veliku posvećenost nastavnika. Koja je njihova uloga?

Multiperspektivnost je zaista ključni pristup Zajedničkog projekta istorije, ali je važno naglasiti da naše knjige nijesu zamišljene kao zamjena za postojeće udžbenike, već kao pomoćni nastavni materijal. One su osmišljene tako da nastavnicima i učenicima ponude dodatne istorijske izvore i perspektive koje često nijesu prisutne u nacionalnim udžbenicima.

Na časovima to funkcioniše tako što učenici rade direktno sa istorijskim izvorima – dokumentima, izvodima iz udžbenika iz različitih zemalja, fotografijama, političkim govorima ili svjedočenjima iz određenog perioda. Izvori se odnose na isti događaj, ali dolaze iz različitih nacionalnih ili društvenih konteksta. Zatim, učenici, uz pomoć pitanja koja prate svaki izvor, upoređuju interpretacije, traže razlike i sličnosti i pokušavaju da razumiju zašto se isti događaj u različitim sredinama tumači na različite načine.

Dešava se, na primjer, da se u jednoj zemlji obrađuje samo jedan dio određenog istorijskog događaja, i to onaj koji se uklapa u dominantni nacionalni narativ, dok se u drugoj zemlji naglašava neki drugi aspekt istog događaja. U našim čitankama učenici imaju priliku da vide oba ili više izvora, što im omogućava da steknu cjelovitiju sliku i razumiju složenost istorijskih procesa.

Uloga nastavnika nije da učenicima daju jedan “tačan” odgovor, već da ih podstaknu da analiziraju izvore, postavljaju pitanja i razvijaju kritičko mišljenje. Nastavnik u tom procesu postaje više moderator diskusije nego prenosilac gotovog znanja. Istovremeno, postoje i određeni izazovi. U nekim zemljama regiona politički kontekst i dalje nije naročito podsticajan za korišćenje ovakvih materijala, jer multiperspektivni pristup često dovodi u pitanje pojednostavljene nacionalne narative.

Pored toga, praktični problemi u obrazovnom sistemu takođe igraju veliku ulogu. Na primjer, devedesete godine u nekim udžbenicima zauzimaju svega nekoliko stranica i često se nalaze na samom kraju školskog programa, kada se nastava ubrzava i kada se te lekcije nerijetko i preskoče.

Upravo zato su ovakve čitanke važne. Omogućavaju nastavnicima i učenicima da, čak i u ograničenom vremenu, rade sa autentičnim izvorima i da otvore prostor za razmišljanje o perspektivama kojih možda nijesu ni bili svjesni.

Dva udžbenika o drugoj polovini 20. vijeka objavljena su 2017. godine, dakle dvanaest godina nakon objavljivanja prve četiri knjige posvećene prethodnom istorijskom periodu. Kakve su bile reakcije na projekat u različitim zemljama tokom godina? Da li su reakcije bile više pod uticajem promjena generalnog i lokalnog političkog konteksta ili se reagovalo na teme diskusije, od uloge Osmanskog carstva do ratova u bivšoj Jugoslaviji?

Reakcije na projekat su tokom godina bile vrlo snažne i često veoma neprijatne za projektni tim. U prvim fazama projekta suočavali smo se sa veoma oštrim kritikama. U javnom prostoru smo često bili optuživani da smo „državni neprijatelji“ ili „strani plaćenici“. U mnogim sredinama čitanke su u početku bile odbijane, često i bez ozbiljne rasprave o njihovom sadržaju.

Vremenom se pokazalo da je veliki dio tih optužbi dolazio od ljudi koji zapravo nijesu ni pročitali knjige niti su znali šta se zaista nalazi u njima. Reakcije su često bile posljedica duboko ukorijenjenog shvatanja da preispitivati sopstvenu istorijsku ulogu znači ugroziti nacionalne interese. U takvom vrijednosnom okviru, priznati odgovornost, govoriti o zločinima, tražiti oprost ili raditi na pomirenju se doživljava kao izdaja. U suštini, radilo se (a i još se radi) o sukobu dva sistema vrijednosti: jednog koji istoriju vidi kao sredstvo nacionalne mobilizacije i drugog koji istoriju vidi kao prostor kritičkog promišljanja i dijaloga.

Ipak, kroz uporan i pažljiv rad, razgovore sa nastavnicima, akademskom zajednicom i institucijama, situacija se postepeno mijenjala. Organizovali smo brojne prezentacije, obuke i javne diskusije kako bismo pokazali šta se zapravo nalazi u čitankama i kakav je njihov obrazovni potencijal. Sva ministarstva obrazovanja u zemljama Zapadnog Balkana podržala su projekat i dala su licence za organizovanje treninga za nastavnike. Posebno je simbolično bilo predstavljanje posljednja dva toma koji obrađuju najosjetljiviji period – ratove devedesetih. Promocija je održana u Evropskom parlamentu, a prisustvovali su ministri, odnosno predstavnici ministarstava obrazovanja iz svih zemalja regiona.

Važnu ulogu je odigrao i širi politički kontekst, posebno proces evropskih integracija regiona. U određenom trenutku postalo je važno pokazati da su društva u regionu spremna da prihvate evropske vrijednosti, među kojima su dijalog, kritičko suočavanje sa prošlošću i obrazovanje zasnovano na pluralizmu perspektiva. U tom kontekstu, projekat poput našeg dobio je dodatni značaj.

Drugim riječima, reakcije na projekat nijesu zavisile samo od tema kojim smo se bavili, već i od političkog i društvenog trenutka u kojem se o tim temama govorilo.

Centar za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi zatvoren je 2019. godine zbog nedostatka finansijskih sredstava. Zahvaljujući novim donatorima, udžbenici su opet dostupni javnosti. Osim online udžbenika, koje aktivnosti planirate da sprovedete?

Nažalost, to je tačno. To se desilo, rekla bih, zbog određene administrativne rigidnosti u okviru finansijskih mehanizama Evropske unije. Naime, EU je u jednom trenutku promijenila kriterijume po kojima nevladine organizacije mogu da apliciraju za grantove namijenjene regionu Zapadnog Balkana. Po tim pravilima, organizacije su morale biti registrovane na teritoriji regiona kako bi konkurisale za sredstva.

Budući da je CDRSEE imao sjedište u Solunu ta promjena nas je praktično onemogućila da apliciramo za fondove namijenjene projektima u regionu. Razumijem dobru namjeru Evropske unije da sredstva budu trošena u samom regionu, ali je izostala fleksibilnost da se napravi izuzetak za projekat koji je od početka bio regionalni, koji je radio za region, sa regionom i u regionu. Nakon što je EU promijenila pravila, slične kriterijume su usvojile i brojne druge fondacije.

Posebno je paradoksalno to što je upravo naša “neutralna” geografska pozicija i međunarodni sastav osoblja i upravnog odbora u velikoj mjeri doprinio uspjehu projekta. To je omogućilo da nas u zemljama Zapadnog Balkana ne doživljavaju kao pristrasne, već kao platformu koja zaista pokušava da stvori prostor za dijalog i saradnju.

Ipak, nekoliko nas nije moglo da se pomiri sa tim da projekat koji je godinama građen i koji je okupio više od stotinu istoričara jednostavno nestane, a da knjige završe samo kao podsjetnik na nekadašnji uspjeh, skupljajući prašinu na policama. U jednom trenutku njemačko Ministarstvo spoljnih poslova prepoznalo je značaj projekta i pozitivno odgovorilo na inicijativu da se ponovo oživi.

Bilo je potrebno pronaći organizaciju koja bi bila novi institucionalni dom projekta i koja bi omogućila njegov dalji razvoj. Tu smo naišli na veliko razumijevanje Evropskog fonda za Balkan, koji je prihvatio da bude domaćin projekta. Danas imamo opsežnu online arhivu svih objavljenih knjiga na različitim jezicima, dostupnu na višejezičnom sajtu jointhistory.net. Pored toga, razvijamo nove obrazovne materijale za nastavnike i učenike, aktivno vodimo društvene mreže, gdje objavljujemo različite multimedijalne sadržaje vezane za istoriju regiona, i organizujemo međunarodne konferencije koje se bave veoma aktuelnim temama.

Poseban fokus stavljamo na rad sa mladima. Organizujemo regionalnu zimsku školu koja okuplja mlade ljude iz cijelog Zapadnog Balkana. Kroz tri programske cjeline – istoriju, psihologiju i medije – razgovaramo o načinima na koje se prošlost interpretira, o traumama koje i dalje postoje u društvima regiona, ali i o tome kako mladi mogu razvijati kritičko mišljenje i otpornost na manipulacije istorijskim narativima.

Naš cilj je da multiperspektivni pristup istoriji približimo novim generacijama i da mladim ljudima ponudimo alate da razvijaju svoje potencijale, razumiju složenost prošlosti i postanu odgovorni i otvoreni građani svojih društava.

Imali ste podršku ministarstava obrazovanja svih zemalja u regionu, ali kada je trebalo da udžbenici uđu u škole projekat je stopiran. Izjavili ste da je cilj ostao isti, da udžbenici postanu dio školskog programa. Da li ste i dalje u kontaktu sa ministarstvima? Da li očekujete podršku u drugoj fazi projekta?

Da, već smo ponovo uspostavili kontakte sa nekoliko ministarstava obrazovanja u regionu. U Srbiji i Crnoj Gori smo već dobili licence za organizovanje novih treninga za nastavnike, dok smo sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom u poodmaklim razgovorima i vjerujemo da ćemo uskoro postići sličan dogovor.

Naš cilj ostaje isti – da ove čitanke budu prepoznate kao vrijedan pomoćni nastavni materijal koji može obogatiti nastavu istorije i podstaći kritičko razmišljanje kod učenika. U narednom periodu planiramo da nastavimo razgovore i sa drugim ministarstvima obrazovanja u regionu, i vjerujemo da će biti razumijevanja.

Današnje mlađe generacije nisu direktno svjedočile događajima iz prošlosti, ali žive u vremenu kada se različite interpretacije tih događaja konstantno ponavljaju u javnom prostoru. Koje je vaše iskustvo u radu sa mlađim generacijama? Da li vremenska i istorijska distanca imaju neku ulogu? Po vašem mišljenju, koji socijalni i kulturni procesi utiču na odnos mladih prema prošlosti?

Naše iskustvo u radu sa mladima je u velikoj mjeri bilo prijatno iznenađenje. Iako mlađe generacije nijesu direktno živjele događaje iz devedesetih, one i dalje odrastaju u društvima u kojima su različite interpretacije tih događaja vrlo prisutne – kroz obrazovni sistem, medije, politički diskurs, ali i kroz porodična sjećanja. U tom smislu, može se govoriti i o transgeneracijskoj traumi, odnosno o prenošenju emocionalnog i narativnog nasljeđa sukoba na generacije koje te događaje nijesu lično doživjele. Upravo zato smo u okviru projekta uveli i aktivnosti koje se bave psihološkim aspektom odnosa prema prošlosti.

Ipak, ono što smo vidjeli u radu sa mladima pokazuje da oni često imaju mnogo veću otvorenost i spremnost za dijalog nego što se pretpostavlja. Na našoj nedavnoj zimskoj školi,  učestvovalo je dvadesetak mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Pokazali su izuzetno interesovanje za teme kojima se bavimo, postavljali su vrlo promišljena pitanja, nijesu podlijegali ustaljenim klišeima i bili su spremni da čuju i razumiju različite perspektive.

Dugo smo imali stereotip da je riječ o generaciji koja je nezainteresovana i teško motivisana. Međutim, događaji poput studentskih pokreta u Srbiji, pokazuju da smo mlade duboko podcijenili. Mladi su pokazali da imaju energiju, kritičko mišljenje i spremnost da postavljaju važna društvena pitanja.

Zato vjerujem da je odnos između generacija u ovom procesu dvosmjeran: mladima su potrebni podrška, znanje i iskustvo starijih, ali i nama su potrebni energija, otvorenost i odlučnost mladih. Upravo u ovoj kombinaciji vidim veliki potencijal za drugačiji i zreliji odnos prema prošlosti u regionu.