Svakodnevica nas podsjeća na važnost poznavanja povijesti. To ne važi samo za nas sa suvremenim regionalnim iskustvima već je primjenjivo i šire, posebno gledajući aktualna globalna zbivanja. Iznova se susrećemo s političkim praksama koje su dokazano neproduktivne i društveno štetne. Povijest se možda ne ponavlja, ali se ponavljaju greške, pa to podsjeća na kružno vraćanje na mjesto odakle smo krenuli. Uz stalno pitanje, dokad?

Nije slučajno što nas iskustva ne uče u dovoljnoj mjeri korisnim i svrsishodnim rješenjima. Iako je uzroka mnogo, dio objašnjenja leži i u načinu poučavanja povijesti. I kako izgleda, problem će postajati sve složeniji  kako se učenje (kao dio samoobrazovanja) prenosi u digitalni svijet, u kome još uvijek nema dovoljno autoriteta iz područja povijesne znanosti, a predrasude se reproduciraju još brže i lakše.

Mi povjesničari se već dugo vremena bavimo unapređivanjem metodoloških pristupa suvremenom izučavanju povijesti, ali to ostaje odvojeno od suvremenih digitalnih potreba mladih generacija. Situaciju otežava i činjenica da povijest spada među najzloupotrebljivanije znanosti – i u stalnoj je borbi s dominantnim nacionalističkim politikama. A sada je borbu potrebno proširiti i u digitalni prostor – to je ujedno nova teškoća, ali i prilika, da u demokratiziranim prostorima (koliko god da je algoritam moguće nazvati demokratskim!) omogućimo moderne pristupe povijesnim temama i što je najvažnije – damo relevantne odgovore na nova-stara pitanja u svijetu digitalne interakcije. Ako to ne učinimo mi, učinit će AI. A ne treba zaboraviti da se umjetna inteligencija uči samo na digitalnom sadržaju. Zaključak se sam nameće.

Uz sve to, naš posao otežava još jedna komponenta. Način na koji se povijest u regiji i dalje piše i čita, pod utjecajem je nacionalisitčkih politika, i tako (pre)opterećena nacionalnim narativima, ona je ljuštura, značenjski ispražnjena. Prepuna nacionalnih toposa – osmišljena da se reproducira, bez postavljanja pitanja. I to nije slučajno – učenik koji razumije procese, i koji je u stanju povezati slične obrasce u različitim državama i epohama – u stanju je i postaviti pitanje o društvu u kome živi. Skraćena pažnja mladih ne mora biti prepreka kvalitetnom učenju, iako se učitelji na nju često tuže – to samo od nas zahtijeva drugačije pristupe u predavanju i prezentiranju povijesnih narativa i epizoda. Digitlani svijet nam tu daje nebrojene mogućnosti, i zato hrabro zakoračujemo u teren koji je podjednako i naš – suvremeno doba zove nas sve da se prilagodimo novim potrebama.

Prepoznajući suvremene društvene nedostatke, novi pristupi (jesu li više i toliko novi!) postaju ne samo potreba, već i imperativ. Projekt zajedničkih povijesnih čitanki (Joint History Books, jointhistory.net), jedan je od najvažnijih koraka u procesu objedinjavanja razumijevanja povijesti zajedničkih prostora. Jer prostor i povijesni procesi nas sve povezuju u jednu cjelinu, a nacionalne agende dijele u odvojene, nepovezane, sukobljene tabore.

Šest knjiga sastavljenih tako da ih iskusan profesor povijesti može iskoristiti kao značajno unapređenje u kvaliteti nastave, tu su i za samostalno korištenje od strane učenika – svaku povijesnu cjelinu moguće je bolje razumijeti ako se upoznaju i sa povijesnim izvorima naroda izostavljenih iz nacionalne perspektive. Prednost je i što su sve čitanke dostupne na lokalnim jezicima, pa to olakšava i čitanje i razumijevanje.

Kako to funkcionira u praksi? Jedan primjer, iz druge čitanke posvećene nastanku nacionalnih država na Balkanu. U nacionalnim kurikulumima prisutno je stalno veličanje nacionalnog oslobođenja. Rađanje nove nacionalne države – postavljeno je u oštar konrtast s teškom prošlošću, što oslobođenje čini veličanstvenijim, a metode borbe u tom procesu savršeno legitimnim, i divljenja vrijednim. U tako pročišćenom narativu nema prostora za težnje drugih naroda koji doživljavaju svoju sudbinu podjednako veličanstvenom i izabranom. U tako postavljenom okruženju, drugi narodi i njihove težnje ne postaju samorazumljivi kao dio istog procesa – već smetnja. Na taj način kreiraju se nacionalne predrasude, koje se onda generacijama opravdavaju, i postaju dio cjeline nepodložne preispitivanju.

Primjera je mnogo, a zajedničke čitanke nastupaju s pozicija razbijanja ušančenih narativa i otvaraju prostor za razumijevanje istog iz različih perspektiva. Šireći model za razumijevanje povijesne stvarnosti, mi zapravo bolje razumijemo i svijet oko sebe. U svijetu razumijevanja manje je prostora za predrasude, manipulacije i zloupotrebe. Od sada, čitanke su dostupne i u digitalnom svijetu, a interakcija s povjesničarima uspostavljena je preko različitih kanala na društvenim mrežama. Na taj način dajemo svoj doprinos u približavanju kvalitetnog povijesnog sadržaja mladim generacijama  kroz interaktivan pristup i direktan kontakt – tamo gdje oni provode najviše vremena. Tako se zatvara (ili otvara?) krug demokratizacije širenja znanja, ujedno i izlaska iz offline prostora i nacionalisitčkih kurikuluma. XXI. stoljeće bit će stoljeće izazova. Ali spremni smo.

Sanja Radović

Autorica je povjesničarka i suradnica projekta Joint History Books