Projekat zajedničkih istorijskih čitanki (JHP) bio je inicijativa civilnog društva proistekla iz istorijskog konteksta devedesetih godina prošlog vijeka, pada komunističkih režima i gorkog iskustva ratova u Jugoslaviji. Pokrenut od strane nevladine organizacije — Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) — JHP je imao za cilj istraživanje mogućnosti pisanja i podučavanja zajedničke istorije za sve zemlje jugoistočne Evrope, od Slovenije do Kipra (u to vrijeme bilo ih je jedanaest, danas ih je trinaest).

Projekat je obuhvatio sljedeće faze:

• 1999–2002: Analiza udžbenika istorije i nastavnih planova, kao i nastavne prakse u jugoistočnoj Evropi (Klio na Balkanu: Politika obrazovanja istorije, 2002).

• 2005: Objavljene su četiri zbirke istorijskih izvora (čitanke) za nastavu moderne istorije jugoistočne Evrope. Teme ove četiri knjige pripadaju modernoj i savremenoj istoriji (15–20. vijek).

• 2006–2010: Čitanke su prevedene na jezike jugoistočne Evrope (ukupno devet jezika).

• 2006–2013: Organizovane su lokalne radionice u različitim zemljama s ciljem obuke nastavnika za korišćenje ovog obrazovnog materijala.

• 2016: Objavljena su dva nova toma o nastavi savremene istorije jugoistočne Evrope.

• Od 2024. godine se vraćamo sa verzijom JHP 2.0.

Ovaj višedimenzionalni zadatak sproveo je tim od preko 100 istoričara iz svih zemalja regiona, uglavnom akademskih istoričara stručnih za savremenu istoriju i didaktiku istorije. Rezultat je plod izvanrednog timskog rada koji je uspio da prevlada gorka sjećanja i konflikte govoreći jezikom istorijske nauke. Vjerujemo da samo visokokvalitetno profesionalno istorijsko istraživanje može poslužiti kao štit koji štiti društva od stereotipizacije „drugih“ i od razvoja slijepog nacionalizma. Slijepi nacionalizam nije patriotizam; naprotiv, on može biti štetan po nacionalne interese, kao što je pokazala naša nedavna istorija.

Značaj i politička relevantnost

Zašto je važno kreirati obrazovni materijal za nastavu istorije jugoistočne Evrope (naročito za dramatične devedesete)? Zašto je to politički relevantno?

Odgovor na prvo pitanje treba povezati sa širim projektom mirovnog obrazovanja na Balkanu. Mnogi naučnici su analizirali makroistorijske uzroke međuetničkog nasilja i ulogu koju je teška sjenka istorije igrala u sukobima. Udžbenici istorije prepoznati su kao jedan od potencijalnih uzroka netrpeljivosti među narodima, a samim tim i kao povod za konflikt. U tom smislu, reforma obrazovanja istorije funkcionisala bi kao dugoročna politika prevencije konflikata.

Zapravo, moramo uzeti u obzir da škola može igrati dvije različite uloge:

1. Reprodukcija konflikta: Ako prećutkuje „mračne“ strane prošlosti (naročito one povezane sa zločinima počinjenim u ime sopstvene nacije) ili ako propagira jednostrano podučavanje o kontroverznim i traumatičnim događajima — to jest, onim istorijskim događajima koji su stvorili „podijeljena sjećanja“ na kolektivne traume i stradanja.

2. Alat za iscijeljenje: Ako se koristi za prevladavanje bolnih sjećanja i za pomirenje bivših neprijatelja.

Naš projekat se bavi ovom drugom ulogom škole, naročito u post-konfliktnim društvima. Svjesni smo zamki i izazova ovakvog poduhvata. Međutim, kao istoričari, ali i kao predstavnici generacije koja je preživjela nedavne ratove i političke tranzicije na Balkanu (mi urednici smo svi manje-više istih godina), uvjereni smo da moramo imati hrabrosti i preuzeti odgovornost da predložimo kako podučavati ove događaje. Kako je tvrdio Džon Rot: „Etički razlozi su najvažniji za proučavanje mračnih poglavlja istorije“. Moramo naučiti nove generacije kako da se nose sa našom „mračnom“ prošlošću: to nije samo lekcija iz istorije; to je takođe dio građanskog vaspitanja i obrazovanja o ljudskim pravima.

Tvrdimo da je moguće podučavati o ratu kako bi se osigurao mir.

Stoga je naš prvi izbor u ovim čitankama bio da se distanciramo i od heroizacije i od viktimizacije, te da pokušamo da učenike upoznamo sa ratnim iskustvom kao kompleksnim fenomenom i, prije svega, kao zajedničkim ljudskim iskustvom. Podučavanje o ratu, prema našim čitankama, ne bi trebalo da naglašava samo negativne, već i pozitivne aspekte istorijskog iskustva, čak i tokom rata — one ljudske trenutke prijateljstva, solidarnosti i zabave.

Na ovom mjestu želim da završim zahvaljujući svojim prijateljima i kolegama iz svih zemalja regiona sa kojima smo ostvarili misiju koja se činila nemogućom. Željela bih takođe da zahvalim članovima odbora CDRSEE-a koji su nam od 1999. godine ukazivali povjerenje. Veliko hvala izvršnoj direktorki Centra, Zvezdani Kovač, koja nam je pomogla da prevladamo male i velike krize, i naravno, osoblju Centra. Još jednom, vratili smo se da nastavimo plemenit poduhvat. Svi smo bili u istom čamcu jer dijelimo iste vrijednosti i jer vjerujemo da škola treba da obrazuje građane demokratskih država koji će živjeti zajedno u miru, a ne potencijalne vojne suparničkih nacija.

Na kraju, u ime svih istoričara koji su radili na ovom projektu, izražavam našu najdublju zahvalnost CESPIC-u na nagradi za mir. Posvećujem je svim nastavnicima koji se u učionicama širom Balkana bore protiv nacionalizma i etničke mržnje.

Kristina Kuluri