Projekt zajedničkih povijesnih čitanki (JHP) bio je inicijativa civilnog društva proizašla iz povijesnog konteksta devedesetih godina prošlog stoljeća, pada komunističkih režima i gorkog iskustva ratova u Jugoslaviji. Pokrenut od strane nevladine organizacije — Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) — JHP je imao za cilj istraživanje mogućnosti pisanja i poučavanja zajedničke povijesti za sve zemlje jugoistočne Europe, od Slovenije do Cipra (u to vrijeme bilo ih je jedanaest, danas ih je trinaest).

Projekt je obuhvatio sljedeće faze:

• 1999.–2002.: Analiza udžbenika povijesti i nastavnih planova, kao i nastavne prakse u jugoistočnoj Europi (Klio na Balkanu: Politika obrazovanja povijesti, 2002.).

• 2005.: Objavljene su četiri zbirke povijesnih izvora (čitanke) za nastavu moderne povijesti jugoistočne Europe. Teme ovih četiriju knjiga pripadaju modernoj i suvremenoj povijesti (15.–20. stoljeće).

• 2006.–2010.: Čitanke su prevedene na jezike jugoistočne Europe (ukupno devet jezika).

• 2006.–2013.: Organizirane su lokalne radionice u različitim zemljama s ciljem obuke nastavnika za korištenje ovoga obrazovnog materijala.

• 2016.: Objavljena su dva nova sveska o nastavi suvremene povijesti jugoistočne Europe.

• Od 2024. godine vraćamo se s verzijom JHP 2.0.

Ovaj višedimenzionalni zadatak proveo je tim od preko 100 povjesničara iz svih zemalja regije, uglavnom akademskih povjesničara stručnih za suvremenu povijest i didaktiku povijesti. Rezultat je plod iznimnoga timskog rada koji je uspio prevladati gorka sjećanja i konflikte govoreći jezikom povijesne znanosti. Vjerujemo da samo visokokvalitetno profesionalno povijesno istraživanje može poslužiti kao štit koji štiti društva od stereotipizacije „drugih“ i od razvoja slijepog nacionalizma. Slijepi nacionalizam nije domoljublje; naprotiv, on može biti štetan za nacionalne interese, kao što je pokazala naša nedavna povijest.

Zašto je to važno i politički relevantno?

Zašto je važno kreirati obrazovni materijal za nastavu povijesti jugoistočne Europe (osobito za dramatične devedesete)? Zašto je to politički relevantno?

Odgovor na prvo pitanje treba povezati sa širim projektom mirovnog obrazovanja na Balkanu. Mnogi znanstvenici analizirali su makropovijesne uzroke međuetničkog nasilja i ulogu koju je teška sjena povijesti igrala u sukobima. Udžbenici povijesti prepoznati su kao jedan od potencijalnih uzroka netrpeljivosti među narodima, a samim time i kao povod za konflikt. U tom smislu, reforma obrazovanja povijesti funkcionirala bi kao dugoročna politika prevencije konflikata.

Zapravo, moramo uzeti u obzir da škola može igrati dvije različite uloge:

1. Reprodukcija konflikta: Ako prešućuje „mračne“ strane prošlosti (osobito one povezane sa zločinima počinjenim u ime vlastite nacije) ili ako propagira jednostrano poučavanje o kontroverznim i traumatičnim događajima — to jest, onim povijesnim događajima koji su stvorili „podijeljena sjećanja“ na kolektivne traume i stradanja.

2. Alat za iscjeljenje: Ako se škola koristi za prevladavanje bolnih sjećanja i za pomirenje bivših neprijatelja.

Naš projekt se bavi ovom drugom ulogom škole, osobito u postkonfliktnim društvima. Svjesni smo zamki i izazova ovakvog poduhvata. Međutim, kao povjesničari, ali i kao predstavnici generacije koja je preživjela nedavne ratove i političke tranzicije na Balkanu (mi urednici smo svi manje-više istih godina), uvjereni smo da moramo imati hrabrosti i preuzeti odgovornost da predložimo kako poučavati o ovim događajima. Kako je tvrdio John Roth: „Etički razlozi su najvažniji za proučavanje mračnih poglavlja povijesti“. Moramo naučiti nove generacije kako se nositi s našom „mračnom“ prošlošću: to nije samo lekcija iz povijesti; to je također dio građanskog odgoja i obrazovanja o ljudskim pravima.

Tvrdimo da je moguće poučavati o ratu kako bi se osigurao mir.

Stoga je naš prvi izbor u ovim čitankama bio distancirati se i od heroizacije i od viktimizacije te pokušati učenike upoznati s ratnim iskustvom kao kompleksnim fenomenom i, prije svega, kao zajedničkim ljudskim iskustvom. Poučavanje o ratu, prema našim čitankama, ne bi trebalo naglašavati samo negativne, nego i pozitivne aspekte povijesnog iskustva, čak i tijekom rata — one ljudske trenutke prijateljstva, solidarnosti i zabave.

Na ovome mjestu želim završiti zahvaljujući svojim prijateljima i kolegama iz svih zemalja regije s kojima smo ostvarili misiju koja se činila nemogućom. Željela bih također zahvaliti članovima odbora CDRSEE-a koji su nam od 1999. godine ukazivali povjerenje. Veliko hvala izvršnoj direktorici Centra, Zvezdani Kovač, koja nam je pomogla prevladati male i velike krize, i naravno, osoblju Centra. Još jednom, vratili smo se kako bismo nastavili plemenit poduhvat. Svi smo bili u istom čamcu jer dijelimo iste vrijednosti i jer vjerujemo da škola treba obrazovati građane demokratskih država koji će živjeti zajedno u miru, a ne potencijalne vojnike suparničkih nacija.

Na kraju, u ime svih povjesničara koji su radili na ovom projektu, izražavam našu najdublju zahvalnost CESPIC-u na nagradi za mir. Posvećujem je svim nastavnicima koji se u učionicama diljem Balkana bore protiv nacionalizma i etničke mržnje.

Christina Koulouri