Projekat zajedničkih historijskih čitanki (JHP) bio je inicijativa civilnog društva proistekla iz historijskog konteksta devedesetih godina prošlog vijeka, pada komunističkih režima i gorkog iskustva ratova u Jugoslaviji. Pokrenut od strane nevladine organizacije — Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) — JHP je imao za cilj istraživanje mogućnosti pisanja i podučavanja zajedničke historije za sve zemlje jugoistočne Evrope, od Slovenije do Kipra (u to vrijeme bilo ih je jedanaest, danas ih je trinaest).

Projekat je obuhvatio sljedeće faze:

• 1999–2002: Analiza udžbenika historije i nastavnih planova, kao i nastavne prakse u jugoistočnoj Evropi (Klio na Balkanu: Politika obrazovanja historije, 2002).

• 2005: Objavljene su četiri zbirke historijskih izvora (čitanke) za nastavu moderne historije jugoistočne Evrope. Teme ove četiri knjige pripadaju modernoj i savremenoj historiji (15–20. vijek).

• 2006–2010: Čitanke su prevedene na jezike jugoistočne Evrope (ukupno devet jezika).

• 2006–2013: Organizovane su lokalne radionice u različitim zemljama s ciljem obuke nastavnika za korištenje ovog obrazovnog materijala.

• 2016: Objavljena su dva nova toma o nastavi savremene historije jugoistočne Evrope.

• Od 2024. godine se vraćamo sa verzijom JHP 2.0.

Ovaj višedimenzionalni zadatak sproveo je tim od preko 100 historičara iz svih zemalja regiona, uglavnom akademskih historičara stručnih za savremenu historiju i didaktiku historije. Rezultat je plod izvanrednog timskog rada koji je uspio prevladati gorka sjećanja i konflikte govoreći jezikom historijske nauke. Vjerujemo da samo visokokvalitetno profesionalno historijsko istraživanje može poslužiti kao štit koji štiti društva od stereotipizacije „drugih“ i od razvoja slijepog nacionalizma. Slijepi nacionalizam nije patriotizam; naprotiv, on može biti štetan po nacionalne interese, kao što je pokazala naša nedavna historija.

Zašto je važno i politički relevantno?

Zašto je važno kreirati obrazovni materijal za nastavu historije jugoistočne Evrope (naročito za dramatične devedesete)? Zašto je to politički relevantno?

Odgovor na prvo pitanje treba povezati sa širim projektom mirovnog obrazovanja na Balkanu. Mnogi naučnici su analizirali makrohistorijske uzroke međuetničkog nasilja i ulogu koju je teška sjenka historije igrala u sukobima. Udžbenici historije prepoznati su kao jedan od potencijalnih uzroka netrpeljivosti među narodima, a samim tim i kao povod za konflikt. U tom smislu, reforma obrazovanja historije funkcionisala bi kao dugoročna politika prevencije konflikata.

Zapravo, moramo uzeti u obzir da škola može igrati dvije različite uloge:

1. Reprodukcija konflikta: Ako prešućuje „mračne“ strane prošlosti (naročito one povezane sa zločinima počinjenim u ime sopstvene nacije) ili ako propagira jednostrano podučavanje o kontroverznim i traumatičnim događajima — to jeste, onim historijskim događajima koji su stvorili „podijeljena sjećanja“ na kolektivne traume i stradanja.

2. Alat za iscjeljenje: Ako se škola koristi za prevladavanje bolnih sjećanja i za pomirenje bivših neprijatelja.

Naš projekat se bavi ovom drugom ulogom škole, naročito u postkonfliktnim društvima. Svjesni smo zamki i izazova ovakvog poduhvata. Međutim, kao historičari, ali i kao predstavnici generacije koja je preživjela nedavne ratove i političke tranzicije na Balkanu (mi urednici smo svi manje-više istih godina), uvjereni smo da moramo imati hrabrosti i preuzeti odgovornost da predložimo kako podučavati ove događaje. Kako je tvrdio John Roth: „Etički razlozi su najvažniji za proučavanje mračnih poglavlja historije“. Moramo naučiti nove generacije kako da se nose sa našom „mračnom“ prošlošću: to nije samo lekcija iz historije; to je takođe dio građanskog odgoja i obrazovanja o ljudskim pravima.

Tvrdimo da je moguće podučavati o ratu kako bi se osigurao mir.

Stoga je naš prvi izbor u ovim čitankama bio distanciranje i od heroizacije i od viktimizacije, te pokušaj da učenike upoznamo sa ratnim iskustvom kao kompleksnim fenomenom i, prije svega, kao zajedničkim ljudskim iskustvom. Podučavanje o ratu, prema našim čitankama, ne bi trebalo naglašavati samo negativne, već i pozitivne aspekte historijskog iskustva, čak i tokom rata — one ljudske trenutke prijateljstva, solidarnosti i zabave.

Na ovom mjestu želim završiti zahvaljujući svojim prijateljima i kolegama iz svih zemalja regiona sa kojima smo ostvarili misiju koja se činila nemogućom. Željela bih takođe zahvaliti članovima odbora CDRSEE-a koji su nam od 1999. godine ukazivali povjerenje. Veliko hvala izvršnoj direktorici Centra, Zvezdani Kovač, koja nam je pomogla da prevladamo male i velike krize, i naravno, osoblju Centra. Još jednom, vratili smo se da nastavimo plemenit poduhvat. Svi smo bili u istom čamcu jer dijelimo iste vrijednosti i jer vjerujemo da škola treba obrazovati građane demokratskih država koji će živjeti zajedno u miru, a ne potencijalne vojnike suparničkih nacija.

Na kraju, u ime svih historičara koji su radili na ovom projektu, izražavam našu najdublju zahvalnost CESPIC-u na nagradi za mir. Posvećujem je svim nastavnicima koji se u učionicama širom Balkana bore protiv nacionalizma i etničke mržnje.

Kristina Koulouri